20. veljače 2024.godine
Ilija Mašić o iskustvu u zagrebačkoj Lokomotivi, posudbi u Široki Brijeg i svome nogometnom putu
„Ako igraš za Široki, a nisi sretan, onda imaš neki problem“, riječi su to Ilije Mašića kojima se od NK Široki Brijeg oprostio prošle godine. Karijeru je odlučio nastaviti u dresu zagrebačke Lokomotive, odakle je na posudbu došao ponovo u „svoj Široki“. Povodom njegova povratka i pobjede Širokog nad Sarajevom na Koševu (prvi put nakon 11 godina), porazgovarali smo s Ilijom koji kaže da osjećaj sreće dok igra za Široki i dalje itekako postoji.
– Sreća je itekako prisutna, to je rečenica koja mi je u trenutku oproštaja samo pala napamet, a stojim iza nje i dalje. Mislim da imamo i dovoljno primjera koji će tu rečenicu potvrditi, možete pitati i igrače koji trenutno igraju (smijeh).
Moramo se osvrnuti na određeno iskustvo iz Lokomotive. Tamo je i nekoliko tvojih bivših suigrača (Mirko Marić, Branimir Cipetić, Ivan Miličević). Kako je proteklo posljednjih nekoliko mjeseci?
– Imao sam sreću da su me dočekali bivši suigrači s kojima sam ranije dijelio svlačionicu. Iako nisam skupio minute, Lokomotivu ću zasada označiti kao dobro iskustvo. Lokomotiva i Hrvatska nogometna liga ipak su određeni nivo iznad Širokoga u Bosni i Hercegovini. Mislim da sam se jako dobro uklopio kako igrački tako i s dečkima. Lokomotiva je ekipa puna mladih igrača. Prilagodbu nisam ni osjetio, brzo sam upao u ekipu i u trenažni proces. Pripreme sam, mislim, odradio jako dobro. Nažalost, kada je krenulo Prvenstvo nisam dobio dovoljno minuta da bih mogao biti u potpunosti sretan tako da su minute i neigranje ono što me navelo na to da razmišljam o posudbi. Tijekom priprema u Istri rekao sam treneru i direktoru da želim igrati. Svaki igrač, ako ne igra, ne može biti sretan, a moja pozicija je takva da je malo manje rotacijska u odnosu na napadača, veznjake i krila tako da… Nisam htio praviti rizik da nakon pola godine neigranja opet ne igram, tj. da odigram minimalan broj minuta.
Zašto je izbor pao na NK Široki Brijeg?
– Imao sam još nekih opcija iz drugih liga iz Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali obzirom da je zimski prijelazni rok malo specifičan i malo je teže naći odgovarajuću sredinu u kojoj bi se zaigralo, Široki mi je u tom trenutku iz više razloga bio dobra opcija. Na poziv direktora, trenera i bivšega predsjednika Mije Jelića, odlučio sam se za tu opciju.
U Širokom si proveo čak 9 godina. Kako gledaš na njih?
– Te godine mi ne mogu biti iskustvo, one su moj život. Na Lokomotivu i pola godine mogu gledati kao na iskustvo, ali Široki je moj klub, moj grad, tu mi je život. Tu sam došao s 15 godina, to me oblikovalo.
U dresu Širokoga debitirao si 2019. na utakmici s FK Sarajevo. Nedugo nakon tvoga sadašnjeg povratka zaigrao si također na utakmici sa Sarajevom. Kakva se poveznica može povući između tih dvaju susreta?
– S obzirom na to kako je utakmica prošla, nema problema da pravimo poveznice (smijeh). Debi je bio protiv Sarajeva, velika pobjeda 3:2 u kupu, pun stadion, i sada – utakmica prekjučer – srušili smo tu negativnu tradiciju i loš niz gubitaka od Sarajeva. Mislim da smo 2013. zadnji put pobijedili na Koševu. Jedanaest godina poslije napokon smo to ponovili, i baš mi je drago da sam bio dio te ekipe, pogotovo zato što su naši igrači prvi put nakon 15 godina bili na takvoj utakmici, znamo svi iz kojih razloga. Nekako smo i njima uljepšali njihov dolazak, a sebi osigurali mir da do kraja Prvenstva imamo što bolju poziciju.
Spominješ navijače – koliko oni znače za igru?
– Mislim da to ovisi od igrača do igrača. Činjenica je jedna – rezultati i brojke govore da su na domaćem terenu sve ekipe bolje, to ne može biti slučajno! Navijači su uvijek faktor. Nekad je protivniku otežavajuća okolnost navijač, i to samo po sebi pomaže. Nekim ekipama su navijači pritisak, a nekima su podrška. Nama su, srećom, stvarno podrška.
Kako to povezati s vašom pobjedom na Koševu?
– Odlično pitanje! Mislim da su domaći navijači domaćinu malo bili pritisak. Mi smo taj pritisak iskoristili i pretvorili ga u naše oružje – možda je to jedan od razloga zašto smo odigrali dobru utakmicu. Rezultat može biti ovakav ili onakav, ali mi smo odigrali odličnu utakmicu svih 90 minuta, disciplinirano i sve po dogovoru. Imali smo neki mir, što s domaćinima nije bio slučaj.
Kakvi su ciljevi Širokoga do kraja sezone?
– Dat ćemo 100% od sebe. Tek smo odigrali dvije službene utakmice i zapravo smo nepoznanica sami sebi. Što god da kažem, bilo bi previše napamet. Imamo vrlo potentnu ekipu prema naprijed, imamo dosta mladih igrača i pitanje je kako će oni reagirati na utakmice koje dolaze. Pobijedili smo Sarajevo, napravili smo lijepu priču, ali za 3-4 dana svi će to zaboraviti i očekivati novu pobjedu. Da bi se to ostvarilo, moramo zaboraviti staru slavu, iako je ona stara tek nekoliko dana, i okrenuti se novim protivnicima i izazovima kako bismo odgovorili na njih na pravi način.
Koliko je bitna upornost?
– S njom se možeš nadati nečemu, a ništa ti ne garantira. Bez nje se ne možeš nadati ničemu.
Koliko ti je bitna podrška iz pozadine? Recimo, savjeti Ivana Krstanovića Pope povodom prelaska u Lokomotivu?
– U nogometnom je svijetu neprocjenjiva stvar imati ljude oko sebe koji ti žele i mogu pomoći. Puno ljudi nama igračima želi pomoći, ali pitanje je jesi li ti taj koji stvarno to može. Svi znamo kakvo je ime Ivan Krstanović Popo, i kakvo iskustvo ima. On je čovjek kojemu stvarno vjerujem 100% i svojim savjetom može pomoći i meni i svakom igraču.
On je i tvoj suseljanin. Sarajlije slove kao najsportskije duvanjsko selo iz kojega dolaze boksač – osvajač olimpijske medalje Damir Škaro, nogometaši kao što su Popo i Mario Pašalić, košarkaši koji su nastupali za hrvatsku reprezentaciju Matej Mamić, Ante Mašić… Kako komentiraš takvo stanje?
– Drago mi je da sam mali dio toga (smijeh), iako ima puno većih imena u selu od mene. Taj fenomen bih prepustio drugima da ga objasne.
Koliko je teško utabati svoj put u nogometnom svijetu?
– Uh, jako teško. Jako teško… mada nije svačiji put isti. U svakome klubu imamo primjere dečki kojima se neke prilike ukažu odmah, i onih koji rade uporno i dobiju nekad nešto, i onih koji rade uporno, a ne dobiju nikad ništa. To je surov posao. Kada te ide, to je najljepši posao na svijetu. Kad te ne ide, baš je težak. Zato uvijek u svlačionici volim popričati s dečkima koji u tom trenutku nisu u prvome planu jer se vrlo lako izgubi motiv i to nešto što te inače drži u nogometu. U ovom poslu kad te ne ide, zna biti jako nezgodno iz više razloga. Na tu temu sam dosta slab, i drago mi je da si postavila to pitanje. Hvala Bogu u zadnjih godinu i pol dana u nekoj sam uzlaznoj putanji, ali prije toga imao sam puno nesretnih i nespretnih okolnosti koje su utjecale na to da ta uzlazna putanja ne bude prisutna. Tada sam uz sebe imao dobre suigrače, dobre ljude koji su mi govorili da samo nastavim, da će sve doći na svoje. Značilo mi je to, iako mi to nitko nije mogao garantirati. To je sport, i samo određeni broj nas u određenome klubu može igrati i uspjeti. Volim zato pripaziti na one kojima trenutno ne ide i dati im podršku da nastave raditi radi sebe da im se danas-sutra taj rad i isplati.
Odnos sa suigračima, izgleda, jako je bitan?
– Meni su suigrači najvažnija stvar u nogometu. To sam, čini mi se, već jednom prilikom rekao, i stvarno stojim iza toga. Preko suigrača učiš o životu jer je nogomet kolektivni sport. Nekomu je najvažnija stvar u nogometu možda zaraditi novce, što nije nevažno (smijeh), ali meni su suigrači najvažniji. Ako imaš dobre suigrače, dobar si igrač. Ako sam ja nekom dobar suigrač, očekujem od njega da i meni bude dobar suigrač, da jednom-dvaput izvučemo jedan drugoga i tako podignemo cijelu priču, tada tek dobiješ kolektiv. Kolektiv nije samo skup ljudi, nego je to skup ljudi koji rade jedan za drugoga, inače smo samo skup individualaca.
Vjerujem da imaš neku poruku za mlađe koji kreću na nogometni put?
– Mislim da je nogomet, ako ga voliš, najljepše zanimanje na svijetu, ali da se nikada zbog njega ne bi trebali razočarati. Jedino bi se mogli razočarati ako ne daju sve od sebe. U kojemu god poslu, volio bih da svaki moj prijatelj daje sve od sebe, da na kraju dana ne žali ni za čim.
Iliji želimo mnogo minuta na zelenome terenu, a svima ostalima koji idu sličnim putem da poslušaju njegov savjet i – daju sve od sebe.
Helena Lučić/Tomislavcity
