17. travnja 2016. godine
Biokovo – vrh Sv. Jure 1762 m
Biokovo je najveća, najduža, najljepša i najsurovija planina Dalmacije. Proteže se na 196 km2, najviši vrh je Sveti Jure na 1762 m. Na njemu je smješteno veliko bogatstvo različitih pejzaža, tako da svaki posjet Biokovu pruža poseban doživljaj. Odlikuju ga geomorfološki fenomeni: vrtače, ponikve, škrape, kamenice i mnogobrojne jame, ledenice, špilje i više od 40 endemičnih biljnih vrsta. Sa njegovih vrhova prekrasni su i nezaboravni krajobrazi i vidikovci. Zbog svoje posebnosti i prirodne ljepote, Parkom prirode proglašen je 1981.
Pod pojmom Biokovo, poznajemo planinu Biokovo u užem smislu - pruža se od prijevoja Dubci, kod Brela do prijevoja Saranač, kod Gornjih Igrana, te od prijevoja Turija do poluotoka Osejava. U širem smislu u masiv Biokova ubraja se planina Rilić i Sutvid kao jedna cijelina. Na Biokovu je poznati Biokovski botanički vrt Kotišina - površine 16,5 ha, nalazi se iznad sela Kotišina. Utemeljio ga je fra Jure Radić, makarski franjevac, ali znanstvenik i biolog. U vrtu je sačuvana izvorna biokovska vegetacija, tako da je posjetiteljima omogućeno upoznavanje jedinstvenog samoniklog biljnog svijeta. Podnožje Biokova je blago nagnuta zaravan a proteže se od mora okvirno 300 – 350 m. To je zona bujne vegetacije mediteranskih kultura vinove loze, maslina i smokava. Na taj pojas nastavlja se najimpresivniji dio stijena koje se uzdižu u visinu oko 1000 m i dijele Zagoru od Primorja. Vegetaciju, u tom pojasu čine hrast medunac i crni grab s primjesama crnog bora. Povrh tih stijena pruža se slijedeći pojas koji ima oblik široke visoravni oko 3-4 km, a karakterizira ga bogato razvijen krški reljef. Najznačajniji vrhovi pored Sv Jure 1762 m su : Troglav 1658 m, Sv. Ilija 1642 m, Šćirovac 1619 m, Kimet 1536, Vošac 1422 m, Sv. Roko 1228 m i Sutvid (Sv. Vid) 1332 m.
ISHODIŠTE POHODA:
Makar (n/v 229 m), pl. dom Vošac (n/v 1422 m), vrh Sv. Jure (n/v 1762 m). Dužina staze 13,5 km.
Ekipa u sastavu: Karlo, Marijan i ja, krenuli smo osobnim automobilom u 07 h iz Tomislavgrada prema Makarskoj, gdje dolazimo 8 h i 15 minuta. Vožnju nastavljamo do Makra, od kuda je naše ishodište pohoda. Zaseok Makar je smješten točno iznad Makarske i prema njemu je grad dobio ime. Na proširenju ispod mjesnog groblja i kapelice Sv. Ivan ostavljamo automobil. Uspon započinjemo u 8 h i 40 minuta, nakratko, asfaltnom cestom kroz naselje do zadnjih kuća. Dalje, uspon vodi po dobro uređenoj (građenoj) stazi. Na samom početku staza je široka i popločena kamenjem, vodi po serpentinama, na početku serpentine su duže. Sve što se više dižemo staza je uža, a serpentine kraće.
Na početku staze.
Uskoro nam se otvara prvi lijepi pogled na grad Makarsku.
Sve što se više uspinjemo svakim metrom, pogled na Makarsku i more sve je bolji - vidici se šire, a krajobrazi sve ljepši. Staza neprekidno vijuga krateći serpentine, na tom dijelu prolazimo preko počivala (Donja i Gornja počivala) i dolazimo do mjesta Vrba, gdje se nalazi cisterna ili duvanjskim riječnikom kazano čatrnja. Sa desne strane staze nalazi se izvor vode zatvoren malim metalnim vratima. Otvaramo metalna vrata čatrnje da se uvjerimo jeli u funkciji i ima li vode. I doista, vode je bilo, ali nije za piće.
Vrba - izvor s vodom.
Staza dalje vodi laganijim usponom po pretežno borovoj šumi do tzv. Kruške gdje treba zastati i uživati u pogledu. Tu je i križanje planinarskih putova. Desno – Tučepi 2,45 h i Kotišina 1,45 h, ravno – Vošac 1,15 h i Sv. Jure 3,45 h, Bast 3,45 m i V. Brdo 1,30 h. Nešto malo dalje (5 min) od ovog križanja, dolazimo do slijedećeg križanja. Tu se lijevo odvaja put za Bast 3,45 h i Veliko Brdo 1,30 h. Ravno za Vošac i Sv. Juru.
Malo smo zastali kako bismo uživali u prekrasnom pogledu na Makarsku.
Nastavljamo ravno po serpentinama do prijevoja Malog Vošca i dalje do vidikovca Štrbina (n/v 1338 m) iznad kojeg se uzdiže vrh Vošac (n/v 1422 m).
Na stazi prema vidikovcu Štrbina.
Na vidikovcu Štrbina nalazi se raskrižje putova: Desno preko vrha Perčin za Kotišinu, lijevo za Vošac i Lokvu i Sv. Juru. Kratka pauza uz osvježenje i doručak, te uživanje u prekrasnom krajobrazu.
Odmor na vidikovcu Štrbina (n/v 1338 m).
Odmoreni i osvježeni nastavljamo do pl. doma na Vošcu (n/v 1422 m). Tu smo zatekli članove Gorske službe spašavanja iz Makarske koji su poveli gore i djecu. Ljubazni domaćini pokazali su nam na koji način ćemo stazom doći do vrha sv. Jure.
Vrh Vošac (n/v 1422 m), na kojem je smješten istoimeni planinarski dom, s kojeg se pružaju prekrasni i nezaboravni vidici na Makarsku, Tučepe, Bašku Vodu, Brela, Omiš i dalje prema Splitu. Lijepo se vide: Omiška Dinara i Mosor, Brački kanal i otoci - Brač, Hvar, Korčula, Lastovo i Pelješac.
Pogled prema Omiškoj Dinari i Mosoru.
Zajednička fotografija ispred doma.
U pozadini lijepo se vidi vrh Sv. Jure, a koji je naše krajnje odredište. Naš cilj planinarenja, nije zabiti glavu među koljena i gledati u ispred sebe gdje ćemo stati, žuriti, da se stigne što prije do cilja, a pri tome ništa ne vidjeti. Naš cilj je stići do zadanog cilja i uživati u svakom trenutku prekrasnu ljepotu Biokova, koja nije svakome dostupna. Na vrhu Vošca se zadržavamo neko vrijeme, a nakon toga nastavljamo put prema vrhu Svetom Juri dijelom nemarkiranom stazom, koja vodi od Vošca preko Šabića staje.
U pozadini Vošac i Šubića staje.
Staza je bila dobro ugažena, vidljiva i laka za snalaženje. Nakon 20 minuta laganog hoda i prijeđenih 900 m izlazimo 100 m lijevo od lovačke čeke na markiranu stazu koja vodi dalje za Lokvu i Sv. Juru.
Na stazi.
Nastavljamo uspon po dobro markiranoj i građenoj stazi, i nakon nekog vremena dolazimo do male kapelice „Sv. Mihovila“ prije raskrižja putova - "Babina Vrklja": Lijevo za Lokvu 0,30 h i Sv. Iliju 3,30 h, desno za vrh Sv. Jure i pl. kuću pod Sv. Jurom 1 h.
Staza dalje vodi po udubinama - ponikvama obraslim u bukovu šumu. Staza ne ide izravno prema vrhu, već se spušta u ponikvu, izlazi iz nje obilazeći je, pa ponovo uspinje i tako neprekidno gotovo do samog pl. doma. U blizini se vidi telekomunikacijski toranj i vrh Sv. Jure. No, međutim, nije to tako blizu. U jednom trenutku vrh se doima na dohvat ruke, a nakon toga vrh sa tornjem nestaje. Staza se igra sa nama, neprekidno se spuštamo i dižemo. Sad smo u kamenjaru, sad u šumici i tako naizmjenično.
Na suprotnom vrhu od staze pozira nam jedna divokoza.
Pogled unatrag prema Vošcu.
Vrh se sada čini mnogo bliži. Nema višestrukih spuštanja i dizanja. Noge onemoćale, a ruksak postaje pretežak. Dodatnim naporom izlazimo na asfaltnu cestu, koja nas vodi desno do planinarske kuće pod Sv. Jurom (n/v 1495 m).
Od planinarske kuće pod Sv. Jurom započinjemo uspon na vrh Sv. Jure. Ova staza na cijelom svom dijelu osigurana je konopom, što je od velike pomoći posebno u snježnim uvjetima.
Do crkvice Sv. Jure uspon je trajao 20-ak minuta.
Crkvica Sv. jure.
Ova crkva nalazi se pedesetak metara ispod istoimenog vrha Biokova n/v 1762 m. To je drugi vrh po visini u Hrvatskoj, kao i crkva na najvišoj nadmorskoj visini. Crkva se prvi puta spominje 1640 godine. Kroz stoljeća izgubila je na svojoj izvornosti. Srušena je 1965 godine radi gradnje TV odašiljača, te je premještena istočnije. Današnja crkva Sv. Jure izgrađena 1968 godine, te je nešto viša od izvorne gradnje. Izgrađena je u betonu i obložena kamenom, osim prednje strane.
Za potrebe gradnje odašiljača sagrađena je uska i vijugava cesta koja je asfaltirana 1978. godine. Cesta vodi od ulaza u Park-prirode na području Gornje Podgore sve do vrha Sv. Jure u dužini od 23 kilometra, a ujedno je i najviša prometnica u Republici Hrvatskoj. Sa vrha Sv. Jure pruža se prekrasan panoramski pogled na Zagoru, more i otoke.
Na vrhu Svetog Jure. U pozadini se vide planinski masivi Vran i Čvrsnica, kao i dijelovi općine Tomislavgrad.
Zastava PD "Orlova stina" kojega smo članovi.
Na kraju smo napravili zajedničku fotografiju ispod samog repetitora.
Uslijedio je povratak do Vošca, pa stazom kojom smo i došli natrag do Makarske.
U nastavku slijedi: gpx tragovi.
