25.02.2024.
Djeca tuđine
Šetaš svoje sjene po zalascima tuđeg sunca, na obalama velike, mutne rijeke.
Prizivaš bezbrižnost bosonog djetinjstva uz bistru rječicu, uprkos tome što je presahla i ona i djetinjstva naša.
Živiš u dalekoj zemlji, kao iz bajke,
okružena dvorcima sazdanim za neke druge princeze.
Uzdasima svojim često na nebu zvijezde gasiš.
I ništa se ne ohladi tako jako kao naše ugašene zvijezde.
Grlim tvoju samoću,
baš kao što i ona mene prigrli, neočekivano, snažno, iznutra.
Na istim oblacima iste snove snivamo, svak na svom jastuku prepunjenom paperjem sjete.
Sad znamo koliko je život nepravedan za sanjare.
Velike rijeke nikad ne presušuju.
Sa sobom nose tešku mutnoću.
Majna nikad neće biti bistra kao naša Šujica, niti ćemo mi više biti tako nevini kao kad smo krstili naša prva kupanja u njoj.
Naše grijehe neće sprati Majne, Rajne ni Save, mi smo dica krštena vodom ponornice male.
Da...prijatelju moj,
jednom će umrijeti tuđina u nama,
rađajući se u našoj dici.
Do tada gledat ćeš kako tvoje sjenke nepovratno plove, velikom, mutnom rijekom, a u zalascima tuđeg sunca svoje davno ugašene snove.
Ante Mišić Vabec
