06. travnja 2021. godine
Odbjegla čeznuća
Znam.
Još uvijek postojiš,
tamo negdje
naslućujem tvoje lice.
Pamtim pospani pogled,
usne razvučene u let,
očne kapke krupne i
treptaje ko zamahe krila umorne ptice.
Znam.
Skrivao te strah.
U jatima odnosile selice.
Ostajalo je sivo nebo
koje oblaci pomiču,
Ti što se gubiš nedostižna,
Ja u čeznuću
i prazne ruke prosjaka
što iz mene niču.
Znam.
Još uvijek postojiš tamo negdje.
Tebe je smislilo moje drugo ja,
da bi živio negdje
kad poželim rastati se od ovog svijeta.
Rastati se,
a ne umrijeti.
Ante Miškić-Vabec
