- Mom zavičaju -
Sva svoja svitanja
što se rodiše iza Ljubuše,
sva podneva iznad polja duvanjskoga,
sve zalaske i sutone iza Tušnice,
sve utkah u sebe.
Sve brazde zaorane,
što ucrtaše mi bore na lice
i vijugavo korito Šujice,
što kao arterija teče kroz mene,
sve sam.
Izdigoh se kao kamena
gradina ilira iznad sela.
Bdijem neprospavanom noći.
I nigdje mi srce nenađe mira,
jer ostade duh moj tu da počiva,
baš kao i grob djeda moga,
zauvijek.
Vabec.
08. srpnja 2020. godine
